Raymond Williams: Tehnologija i društvo

Obično se kaže da je televizija promijenila svijet u kojemu živimo. Na isti način, ljudi često kažu kako je novi svijet, novo društvo, novi stupanj razvoja povijesti, stvorila – do nje «dovela» - ova ili ona nova tehnologija: parni stroj, automobil, atomska bomba. Većina nas zna što se općenito želi reći kad se kaže takvo što. No možda je upravo u tome sadržana najveća poteškoća: u tome, naime, da smo u svakodnevnom razgovoru toliko navikli na takve općenite iskaze da ponekad ne uspijevamo shvatiti njihovo specifično značenje.

U pozadini svih takvih iskaza leže, naime, neka od najtežih i najmanje razjašnjenih povijesnih i filozofskih pitanja. Pa ipak, ta pitanja nisu posljedica takvih iskaza; dapače, ona su najčešće njima maskirana. Tako mi često živahno raspravljamo o ovom ili onom «efektu» televizije, o različitim vrstama društvenog ponašanja, o kulturalnim i psihološkim uvjetima do kojih je televizija «dovela», ne pitajući se pritom je li razumno o bilo kojoj tehnologiji govoriti kao o uzroku, ili, kad već o njoj govorimo kao o uzroku, o kakvoj vrsti uzroka je riječ i u kakvom je taj uzrok odnosu s nekim drugim uzrocima. Najpreciznije i najdiskriminativnije lokalno proučavanje «efekata» može se pokazati površnim ako nismo dublje proniknuli u pojmove uzroka i posljedice, npr. između neke tehnologije i društva, tehnologije i kulture, tehnologije i psihologije, koji su u osnovi naših pitanja i koji najčešće određuju naše odgovore.

Može se, naravno, reći da su takva fundamentalna pitanja isuviše teška; a da su ona doista teška, brzo biva očito svakom tko na njih pokuša odgovoriti. U pokušaju da odgovorimo na njih možemo utrošiti cijeli svoj život, iako već sada i ovdje, u društvu u kojemu je televizija neobično važna, postoji nešto što je preče i od daleko veće praktične važnosti: ankete koje bismo trebali provesti, istraživanja koja bismo trebali poduzeti; ankete i istraživanja koja, osim toga, znamo obaviti. Riječ je o privlačnoj zadaći koja u društvu kakvo je naše ima tu prednost da ju se poima praktičnom, zbog čega ju je moguće podržati i financirati. Nasuprot tome, druge vrste pitanja doimlju se tek teoretskim i apstraktnim.

Usprkos tome, sva pitanja o uzroku i posljedici, kao kad, primjerice, govorimo o tehnologiji i društvu, nadasve su praktična. Dok na njih ne počnemo odgovarati, doista ne znamo, ni u jednom konkretnom slučaju, govorimo li, primjerice, o tehnologiji, ili o korištenju tehnologije; o neophodnim institucijama ili o konkretnim i promjenljivim institucijama; o formi ili o sadržaju. Pri tome nije riječ samo o intelektualnoj nesigurnosti; riječ je o društvenoj praksi. Ako je neka tehnologija uzrok nečemu, možemo, u najboljem slučaju, modificirati ili pokušati kontrolirati njene posljedice. Ili, ako je način na koji se neka tehnologija koristi uzrok nečemu, na koje bismo se druge vrste uzroka i postupaka trebali referirati i s kojim bismo drugim uzrocima i postupcima naše iskustvo o njenoj upotrebi trebali povezivati? To nisu apstraktna pitanja. Ona su sve važniji dio naše društvene i kulturalne argumentacije i o njima se cijelo vrijeme odlučuje u konkretnoj praksi, putem zbiljskih i djelotvornih odluka.

Imajući upravo ove probleme na umu, želja mi je pokušati analizirati televiziju kao posebnu kulturalnu tehnologiju, te njen razvoj, njene institucije, forme i posljedice promotriti s obzirom na ovu nadasve važnu dimenziju. U ovom poglavlju svoju analizu započet ću pod tri vida: (a) pod vidom prikaza uzroka i posljedica u tehnologiji i društvu; (b) pod vidom društvene povijesti televizije kao tehnologije, i (c) pod vidom društvene povijesti korištenja televizijske tehnologije.

A. Verzije uzroka i posljedica u tehnologiji i društvu

(I)Započnimo tako što ćemo ponovno razmotriti opći iskaz prema kojemu je televizija promijenila svijet u kojemu živimo. Ovdje vrijedi iznijeti neka od različitih značenja ovog iskaza. Primjerice:

(II)Televizija je izumljena kao posljedica znanstvenih i tehničkih istraživanja. Njena moć kao obavijesnog i zabavljačkog medija bila je u to vrijeme tako golema da je dovela do promjena u svim ranijim obavijesnim i zabavnim medijima.

(III)Televizija je izumljena kao posljedica znanstvenih i tehničkih istraživanja. Njena moć kao medija društvene komunikacije u bila je u to vrijeme tako golema da je promijenila mnoge naše institucije i oblike društvenih odnosa.

(IV)Televizija je izumljena kao posljedica znanstvenih i tehničkih istraživanja. Njena inherentna svojstva kao elektronskog medija promijenila su našu temeljnu percepciju stvarnosti, pa stoga i naše međusobne odnose i naše odnose s izvanjskim svijetom.

(V)Televizija je izumljena kao posljedica znastvenih i tehničkih istraživanja. Kao moćan medij komunikacije i zabave, ona je zauzela svoje mjesto zajedno s drugim čimbenicima – kao što je znatno povećana fizička mobilnost, koja je, sa svoje strane, posljedica drugih novoizumljenih tehnologija – u mijenjanju opsega i oblika naših društava.

(VI)Televizija je izumljena kao posljedica znanstvenih i tehničkih istraživanja i razvila se kao obavijesni i zabavljački medij. Zatim je proizvela neviđene posljedice, ne samo na druge obavijesne i zabavljačke medije čiju je vitalnost i važnost smanjila, već i na neke od najvažnijih procesa unutar obitelji, kulturnog i društvenog života.

(VII)Televizija, koja je kao mogućnost otkrivena zahvaljujući znastvenim i tehničkim istraživanjima, izabrana je za ulaganje i razvoj kako bi zadovoljila potrebe nove vrste društva, napose u osiguranju centralizirane zabave i centraliziranog oblikovanja mišljenja i ponašanja.

(VIII)Televizija, koja je kao mogućnost otkrivena zahvaljujući znastvenim i tehničkim istraživanjima, izabrana je za ulaganje i promociju kao nova i profitabilna faza domaćeg gospodarstva usmjerenog prema potrošnji; ona je, prema tome, jedan od tipičnih «strojeva namijenjenih kućanstvu.»

(IX)Televizija je postala raspoloživa kao posljedica znanstvenih i tehničkih istraživanja i po karakteru i načinu korištenja iskorištavala je i naglašavala elemente pasivnosti te kulturalno i psihološki neadekvatne sadržaje koji su kod ljudi oduvijek latentno prisutni, no koje je televizija sada organizirala i napokon počela reprezentirati.

(X)Televizija je postala raspoloživa kao posljedica znanstvenih i tehničkih istraživanja, a po svom karakteru i načinu korištenja služila je i iskorištavala potrebe jedne nove vrste raznovrsnog i složenog, ali atomiziranog društva.

Ovo su samo neki od mogućih komentara uobičajene i izlizane tvrdnje da je televizija promijenila svijet u kojemu živimo. Mnogi ljudi ne zapažaju razliku između oprečnih stavova i usvajaju ih u miješanom obliku i ponekad neizbježno dolazi do njihova preklapanja. Ipak, moguće je razlikovati između dvije općenite vrste uvjerenja.

U prvoj – (I) do (V) – tehnologija je zapravo sporedna. Izuzme li se striktno unutarnji razvitak određene tehnologije, ne postoji nikakav razlog zašto dolazi do bilo kojeg konkretnog izuma. Slično tome, on, prema tome, proizvodi posljedice koje su također u istinskom smislu sporedne, jer su neposredna posljedica same te tehnologije. Da televizija nije izumljena, tako bi glasila argumentacija, izvjesni i sasvim određeni društveni i kulturni događaji ne bi se bili dogodili.

U drugoj – (VI) do (X) – televizija je i opet zapravo slučajna posljedica razvoja tehnologije, no njeno značenje nalazi se u načinima njenog korištenja koji su po općem uvjerenju simptomatični za neki društveni poredak ili za neke osobine ljudske naravi koje su inače određene. Da televizija nije izumljena, tako glasi argumentacija, čovjek bi svejedno bio objekt manipulacije i bio bi, ma kakvim posljedicama to rezultiralo, izložen različitim oblicima zabave, ali na neki drugi način, a moć manipulatora možda ne bi bila tako golema.

Unatoč svim razlikama u lokalnom tumačenju i naglascima, ove dvije vrste uvjerenja nalaze se u pozadini goleme većine profesionalnih i amaterskih gledanja na efekte proizvedene izumom televizije. Ono što je svima njima zajedničko jest temeljni iskaz koji glasi: «televizija je promijenila svijet u kojemu živimo.»

Potrebno je, prema tome, napraviti još jednu teorijsku distinkciju. Prva vrsta uvjerenja, koju smo netom opisali, jest ona koja je, barem njenim oponentima, poznata pod nazivom tehnološki determinizam. Riječ je o silno dojmljivom i sada već uglavnom općeprihvaćenom gledanju na prirodu društvenih promjena. Nove tehnologije bivaju otkrivene, uz pomoć u osnovi unutarnjeg procesa istraživanja i razvitka, koji zatim određuje uvjete društvenih promjena i napretka. Napredak je, na poseban način, povijest ovih izuma koji su «stvorili suvremeni svijet.» Posljedice ovih tehnologija, bile one izravne ili neizravne, očekivane ili neočekivane, su, da tako kažemo, ostatak povijesti. Parni stroj, automobil, televizija, atomska bomba, stvorili su suvremenog čovjeka i suvremeno stanje.

Druga vrsta uvjerenja doimlje se nešto manje determinističkom. Televizija, kao i bilo koja druga tehnologija, postaje raspoloživa kao element ili sredstvo u procesu promjena koje se u svakom slučaju događaju ili će se uskoro dogoditi. Nasuprot čistom tehnološkom determinizmu, ovo shvaćanje ističe neke druge uzročne čimbenike u društvenim promjenama. Ono, prema tome, konkretne tehnologije ili kompleks tehnologija smatra simptomima promjena jedne druge vrste. Prema tome, svaka konkretna tehnologija je, da tako kažemo, nusproizvod društvenog procesa koji je inače određen. Ona stiče efektivan status jedino kad se koristi za svrhe koje su već sadržane u ovom već od ranije poznatom društvenom procesu.

Spor između ovih dvaju uobičajenih gledišta zauzima najveći dio našeg razmišljanja o tehnologiji i društvu. Riječ je o zbiljskom sporu u kojemu i jedna i druga strana iznosi važne pojedinosti. Ali, on je u osnovi jalov jer oba ova gledišta, premda na različite načine, apstrahiraju tehnologiju od društva. U tehnološkom determinizmu, istraživanje i razvoj uzimaju se kao nešto što nastaje samo od sebe. Nove tehnologije bivaju izumljene u, da tako kažemo, nekoj samostalnoj sferi, nakon čega one stvaraju nova društva ili nove ljudske uvjete. Slično tome, shvaćanje da je tehnologija simptom promjena također pretpostavlja da su istraživanja i razvoj nešto što nastaje samo od sebe, ali marginalno. Ono što se otkrije na margini zatim se uzima i koristi.

I jedno i drugo stajalište karakterizira izolacija tehnologije. Tehnologija je ili automatska sila koja oblikuje nove načine života, ili automatska sila koja namiče građu za nove načine života. Ova dva gledišta tako su duboko usađena u suvremenu društvenu misao da ih je vrlo teško nadići. Najveći dio prikaza povijesti tehnologije, poput najvećeg dijela prikaza povijesti znanstvenih istraživanja, napisan je polazeći od pretpostavki sadržanim u ovim dvama stajalištima. Pozivanje na «činjenice» koje dovode u pitanje ovo ili ono tumačenje biva otežano iz jednostavnog razloga što su ti prikazi svjesno ili nesvjesno napisani s ciljem da ilustriraju te pretpostavke. To se čini eksplicitno, pri čemu im se tumačenje izvedivo iz njih jednostavno privjesi, ili, najčešće, implicitno, na način da se prikaz povijesti tehnologije ili znanstvenog razvoja nudi kao nezavisan prikaz povijesti. Na to se može gledati kao na sredstvo specijalizacije ili isticanja, ali to onda neizbježno implicira da su posrijedi tek interne osnove i interni kriteriji.

Da bi se ti naglasci promijenili potreban je dugotrajan i udružen intelektualni napor. No kad je konkretno o televiziji riječ, moguće je u glavnim crtama prikazati jedno drugačije tumačenje koje nam omogućuje radikalniji uvid ne samo u njenu povijest, već i u načine njenog korištenja. Takvo tumačenje razlikovat će se u odnosu na tehnološki determinizam po tome što će u proces istraživanja i razvoja vratiti namjeru. To znači da će se na ovu tehnologiju moći gledati kao na nešto što su njeni tvorci očekivali, imajući već otprije pred očima sasvim određene namjere i prakse. U isto vrijeme, to tumačenje razlikovat će se od tehnologije shvaćene kao simptom promjena po tome što će se na te namjere i prakse gledati kao na neposrednu posljedicu takvih očekivanja: kao na poznate društvene potrebe, namjere i prakse kojima određena tehnologija nije marginalna, već središnja.

B. Društvena povijest televizije kao tehnologije

Do izuma televizije nije doveo neki pojedinačan događaj ili niz događaja. On je ovisio o kompleksu izuma i razvoja događaja u području elektriciteta, telegrafije, fotografije, filma i radija. Može se reći da se ona kao specifičan tehnološki cilj izdvojila u razdoblju između 1875. i 1890. te da se, nakon kratkotrajnog zaostajanja, kao specifičan tehnološki pothvat razvila između 1920. i prvih javnih televizijskih sustava 1930-ih. Usprkos tome, ona je u svakoj od ovih faza, kad su u pitanju dijelovi njene realizacije, ovisila o izumima kojima je cilj bio nešto sasvim drugo.

Sve do početka devetnaestog stoljeća istraživanja elektriciteta, koji je kao fenomen bio već duže vrijeme poznat, bila su primarno filozofskog karaktera. Radilo se o istraživanjima jednog krajnje zagonetnog i zbunjujućeg prirodnog efekta. Tehnologija koja se u tim istraživanjima koristila bila je uglavnom usmjerena prema izoliranju tog efekta i njegova stavljanja u fokus kako bi ga se moglo što pozornije proučavati. Prema kraju osamnaestog stoljeća ovaj efekt našao je prektičnu primjenu, poglavito u odnosu na druge poznate prirodne efekte (gromobran). Nakon toga nastupilo je međutim ključno prijelazno razdoblje u kojemu se, između 1800. i 1831., pojavio čitav niz izuma, od Voltine baterije do Faradayeve demonstracije elektromagnetske indukcije, što je ubrzo dovelo do proizvodnje generatora. O svemu ovome moguće je govoriti kao o znanstvenoj povijesti, no značajno je da ovo ključno razdoblje napretka koincidira s neobično važnom fazom razvoja industrijske proizvodnje. Korist od električne energije bila je tijesno povezana s novim industrijskim potrebama: potrebom za mobilnošću i promjenom lokacije izvora energije, kao i za fleksibilnom i brzom konverzijom podložnoj kontroli. Parni stroj je bio veoma prikladan za proizvodnju tekstila i tekstilna industrija bila je bazirana na lokalnim resursima. Kad je riječ o opsežnijem razvitku, i u fizičkom smislu i u smislu složenosti mnogostrukih procesa specijaliziranih za različite dijelove proizvodnje kao što je inženjerstvo, moglo se pokušati i s drugim izvorima energije, no on se u potpunosti mogao realizirati jedino uz pomoć električne struje. Na djelu je bila vrlo složena interakcija između novih potreba i novih izuma, na razini primarne proizvodnje, novih primijenjenih industrija (galvanizacija) i novih društvenih potreba, i samih povezanih uz industrijski razvitak (uvođenje kućne i gradske rasvjete). Od 1830. do generacije izuma zasnovane na širokoj osnovi 1880-ih, neprekidno je postojao ovaj kompleks potreba, izuma i njihove primjene.

Razvoj telegrafije bio je nešto jednostavniji. Sustav prenošenja poruka putem svjetionika i sličnih prvobitnih naprava bio je ustanovljen već znatno ranije. Tijekom razvitka navigacije i pomorskog ratovanja sustav signaliziranja zastavicama standardiziran je tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Za napoleonskih ratova značajno se razvila telegrafija na kopnu, pri čemu se koristio razgranati sustav postaja s kojih se signaliziralo zastavicama, a ponešto od svega toga koristilo se i u mirnodopskom razdoblju. Uvođenje električne telegrafije kao tehničkog sustava predlagalo se već 1753., a njeno funkcioniranje demonstrirano je već početkom devetnaestog stoljeća. Kad je, godine 1816., neki izumitelj ponudio svoj izum Admiralitetu, rečeno mu je da Admiralitet nije zainteresiran. Zanimljivo je da je upravo razvoj željeznice, koji je u osnovi bio reakcija na razvoj industrijskog sustava i s njim povezanog porasta broja gradova, razjasnio potrebu za usavršenom telegrafijom. Od 1837. dalje, iz kompleksa tehničkih mogućnosti izrástao je učinkovit sustav. Razvoj međunarodne trgovine i transporta doveo je do brzog širenja ovog sustava, pa je tako 1850-ih i 1860-ih položen transatlantski kabel. Električna telegrafija profunkcionirala je 1870-ih, i u istom desetljeću počeo se razvijati telefonski sustav, u ovom slučaju kao nov i namjeravan izum.

U području fotografije, za ideju svjetlosnog zapisa zalagali su se, između ostalih, Wedgwood i Davy 1802., a još prije toga izumljena je camera obscura. Isprva se nije težilo za tehničkim rješenjem koje bi omogućilo projiciranje slika, već se tražio način za njihovo fiksiranje, i na tome se intenzivno radilo od 1816. (Niepce) do 1839. (Daguerre), zajedno s usavršavanjem različitih modela kamere. Profesionalna, a zatim i amaterska fotografija, širila se iznimno brzo i ona je ubrzo nakon toga, zahvaljujući brzom razvoju fotografske tehnologije, dospjela i u novine. 1880-ih, ideja «fotografirane stvarnosti» - i dalje više u svrhu zapisa nego opservacije – bila je nešto sasvim prirodno.

Slično se razvijala i zamisao o pokretnim slikama. Laterna magica (dijaskopija) bila je poznata već od sedamnaestog stoljeća, a 1736. njome je bilo moguće dobiti jednostavan pokret (dijapozitiv preko dijapozitiva). Mehaničke naprave s pokretnim slikama poput «kotača života» razvijale su se barem od 1826., da bi se naposljetku spojile s laternom magicom. Efekt perzistencije čovjekova vida – tj. čovjekove sposobnosti da se prethodne slike «sjeća» još neko vrijeme do pojave sljedeće slike, omogućujući nam da iz slika što se brzo izmjenjuju pred našim očima vidimo cjelinu nekog pokreta, primjerice – poznat je od antičkih vremena. Iza serije fotografskih aparata koji su uspijevali snimiti različite faze nekog slijeda događaja uslijedio je (Marey, 1882.) fotoaparat koji je mogao škljocnuti više puta zaredom. Friese-Greene i Edison radili su na tehnikama filmovanja i projekcije, i papirnate role filma zamijenila je celuloidna vrpca. Prve javne filmske projekcije održane su u Francuskoj, Americi i Engleskoj 1890-ih.

Dio ovog razvoja događaja bila je i ideja televizije. Nju je, barem kad je o njenim najranijim fazama riječ, nemoguće odijeliti od foto-telegrafije. Bain je 1842. predložio uređaj za prenošenje slika putem električnih žica; Bakewell je 1847. načinio kopirajući telegraf. Caselli je 1862. prenosio slike posredstvom žice na znatnu udaljenost. Godine 1873. May je, radeći na jednom od terminala za polaganje telefonskog kabela preko Atlantskog oceana, primijetio da je selenij (kojega je 1817. izolirao Berzelius i koji je bio korištem u proizvodnji otpornika) osjetljiv na svjetlo. Slijedeći potrebu koja je postojala već od ranije, ljudi su na bezbroj načina pokušavali, i u tome u znatnoj mjeri uspijevali, pronaći način za prenošenje nepokretnih i pokretnih slika. Popis je dugačak čak i kad je selektivan: Careyevo električno oko 1875; Nipkowljev skener 1884.;Elsterove i Geitelove fotoelektrične ćelije 1890.; Braunova katodna cijev 1897.; Rosingov katodni prijemnik 1907.; ideja o elektronskoj kameri Campbella Swintona 1911. Tijekom cijelog ovog razdoblja dvije činjenice bile su očite: sustav televizije bio je predviđen i uporno se tražio način da se do njega dođe; očito je, međutim, bilo još nešto: u usporedbi s električnom generacijom i električnom telegrafijom i telefonijom, društvo u cjelini nije pokazivalo dovoljno volje za objedinjavanjem ovih raspršenih i razjedinjenih napora. Istina, prije 1914. postojale su tehničke zapreke – osjećala se potreba za termioničkom radio-lampom i višefaznim pojačalom koji još nisu bili izumljeni. No najvažniju razliku između različitih sfera primijenjene tehnologije moguće je iskazati u odnosu na društvenu dimenziju: novi sustavi proizvodnje i prijenosa komunikacije bili su, na ekonomskoj razini, već organizirani; za razliku od njih, novi sustavi društvene komunikacije nisu. Na taj način, nakon što su se razvile filmske slike, njihova primjena ostala je, kako se moglo i očekivati, na margini utvrđenih društvenih formi – na razini sporedne predstave – sve dok njihov uspjeh nije kapitaliziran u verziji utvrđene forme, kino dvorane.

Razvoj radija, s obzirom na njegov značajan znanstveni i tehnički razvoj između 1885. i 1911., isprva je, unutar već postojećih društvenih sustava, bio zamišljan kao usavršeni oblik telegrafije. Njegova primjena kao posve novog društvenog oblika pripada razdoblju neposredno nakon rata koje su obilježavale goleme promjene u društvu. Značajno je da je upravo u tom razdoblju također prekinut jaz u tehničkom razvoju televizije. Godine 1923. Zworykin je uveo elektroničku kameru. Početkom 1920-ih Baird i Jenkins su, radeći odvojeno i natječući se međusobno, radili na sustavima koji su koristili mehaničko skeniranje. Od 1925. dalje tempo napretka se, zahvaljujući značajnom tehničkom napretku, ali također i sustavima za prenošenje zvuka, uvelike promijenio. Godine 1927. Bellovim sustavom demonstriran je žičani radio prijenos, nakon čega je, kako se čini, prethistorija ove forme bila okončana. Postojao je izrazit rivalitet između sustava – naročito između sustava mehaničkog i elektronskog skeniranja – zbog čega i danas traje polemika o njihovom doprinosu i o tome kojemu je od njih trebalo dati prioritet. No to je karakteristično za fazu u kojoj razvitak tehnologije dospijeva u fazu novog društvenog oblika.

Ono što je cijelo vrijeme zanimljivo jest to što su, u cijelom nizu složenih i međusobno povezanih područja, ovi sustavi mobilnosti i prijenosa u proizvodnji i komunikaciji, neovisno o tome da li je riječ o mehaničkom ili električnom odašiljanju ili o telegrafiji, fotografiji, filmovima, radiju i televiziji, bili istodobno i poticaj i reakcija unutar određene faze opće društvene preobrazbe. Iako su do nekih najvažnijih znanstvenih i tehničkih otkrića došli izolirani i nepodupirani pojedinci, postojalo je presudno važno zajedništvo u odabiru onog najboljeg, kako u pogledu posebnog naglaska, tako i u pogledu namjere, u društvu karakteriziranom na najopćenitijim razinama mobilnošću i širenjem opsega organizacija: oblikā napretka koji su sobom nosili neposredne i nešto dugoročnije probleme vezane uz operativnu komunikaciju. U velikom broju različitih zemalja i na očito nepovezane načine, takve potrebe bile su odmah uočene i tehnički definirane. Za komunikacijske je sustave posebno karakteristično to da su svi oni bili predviđeni – ne na utopijski, već na tehnički način – prije no što su ključne komponente razvijenih sustava otkrivene i usavršene. Ovdje nipošto nije riječ o povijesti komunikacijskih sustava koji bi stvorili novo društvo ili nove društvene uvjete. Presudna i nešto ranija transformacija industrijske proizvodnje i njeni novi društveni oblici koji su izrasli iz duge povijesti akumulacije kapitala i učinkovitih tehničkih poboljšanja, stvorili su nove potrebe, ali i nove mogućnosti, a komunikacijski sustavi, uključujući i televiziju, bili su njihov suštinski rezultat.

S engleskog preveo: Mijo Pavić, Treći program Hrvatskog radija, emisija Elektrosfera 2009.

changed April 5, 2011